O ovom našem gradu…

Standard

Jednom sam uhvatila sebe da prijateljici, koja ne dolazi sa ovih prostora, sa neverovatnim ushićenjem pričam o Sarajevu. Kada me je pitala zašto sam toliko srećna kada o Sarajevu pričam, nisam umela da joj odgovorim.

Pokušavam, ali svaki put bezuspešno, da objasnim zašto volim da idem u Sarajevo, zašto mi je tamo uvek tako lepo i zašto se uvek vraćam. Nemam 50 godina kao moja mama, pa da Sarajevo pamtim po raji i sarajevskoj zabavi iz mladosti, nisam tamo odrasla, niti imam rođake ili bilo kakve porodične prijatelje. Moja generacija, još uvek je srala u pelene, dok su oni srali po našim životima. Vrištali smo iz krevetaca dok su među nama postavljali granice, nacionalne, verske i ratne. Tada nas nisu čuli.

Nije mi jasno, kako to da me toliko raduje četvoročasovna poseta tom gradu, deset u pola s lukom, kafa na poslednjem spratu tržnog centra, obavezne kiflice iza Begove džamije u onoj pekarici… U tom gradu, u kome se šetam kao po Beogradu, pravim se da poznajem sve ljude, najbolja mesta za kafe i izlaske… A ne znam. Znam ih nekoliko.

A oni su i više nego dovoljni. Sa njima, sa Amelom, Nejrom, Sašom, Melisom, Adijem malim i Omerbegovićem, Ismarom, Almom, Nihadom, Emirom i drugima, ja svakom porukom ili mailom, menjam svet. Ovaj naš mali, balkanski.

Dopisujem se sa njima na našem jeziku, i dogovaram posete jednom od naših gradova. Nema tu naši i vaši, rekao bi Amel, svi smo mi naši. I svi su svuda dobrodošli.

Ubaciće se dodatni kreveti, spavaćemo po dušecima, skripićemo pare za karte, makar i vozom išli deset sati u jednom pravcu! Sve ćemo uraditi, samo za te šetnje. Za ta prijateljstva. Da bi naša deca imali ono što su imali naši roditelji, da bismo popravili ono što su ovi pre nas zasrali.

Ovih stotinak reči, način je da kažem hvala svim svojim kolegama, ovima iz Sarajeva i Beograda. Jer, oni su upravo to – saradnici. Neki možda i nesvesno i volonterski, rade na jednom velikom projektu. Hvala im za svakodnevne borbe koji vode protiv onih koji žele ponovo da nas useru. Ovaj put im nećemo dozvoliti, izašli smo odavno iz tih krevetaca, više ne vrištimo, sada govorimo, i to dovoljno glasno da konačno svi mogu da nas čuju.

Svi vi koji bez straha putujete u Sarajevo i Beograd, sa sobom vodite neke svoje prijatelje skeptike. Svi vi koji ste odbijali da odete u neki od ova dva grada, pa posle toga otišli, još jednom, pa još jednom. Vi koji poznajete ljude iz ovih gradova, dopisujete se sa njima… samo da znate, tim malim koracima, naizgled nebitnim, vi činite mnogo.

I na tome vam najiskrenije, veliko hvala,

M.

6 responses »

  1. Draga Maso,
    zasuzila sam dok sam se osmjehivala citajuci tvoj tekst.

    Moj tata je Sarajlija, kojeg je cudan splet okolnosti odveo/doveo u drugi grad. Tu je upoznao moju mamu. Nekoliko godina nakon toga, pridruzila sam im se i ja.

    U Sarajevu nikad nisam zivjela. Odlazila sam, da. Moj posljednji rodjendan prije rata provela sam setajuci Bas-carsijom, a zapravo, istina je sljedeca – lebdjela sam od srece stiskajuci u rukama MIKIJEV ZABAVNIK, jer se nisam mogla cudom nacuditi kako je odstampan BAS na moj rodjendan. Ona SKIPERKA, Barbikina sestra/ko li vec bijase, koju dobih za rodjendan, u kupacem kostimu koji je mijenjao boje kad se potopi u hladnu vodu, uopste mi nije bila interesantna. Ni najmanje.

    Sarajeva mog djetinjstva odavno vise nema. A ni mog djetinjstva. Nema zimovanja na Igmanu. Ni VESELE SVESKE. Posljednja koja je odstampana u sarajevskom OSLOBODJENJU, tik pred krah, kakve li ironije, sadrzala je moj crtez. SPREMNA ZA IZLAZAK, tako se zvao. Redakcija je zvala moju strinu, zaposlenu u OSLOBODJENJU, na seansu dijeljenja odusevljenja crtezom koji je poslala djevojcica, koja tek sto je krocila medj’ skolske klupe. Nema vise ni onog malog stana, ciji su podovi bili oblozeni plutom, pa prelakirani, a u kojem su me rodjake, u zanosu igre, gurnule sa kreveta na sprat. Sa sprata kreveta na sprat, preciznije. Nema vise igranja zmire i sakrivanja u zbunju ispred zgrade Centralnog komiteta. Ja vise tamo nemam kome ni da odem.

    Zapravo, ja iz Sarajeva nikad nisam ni otisla. Jos uvijek sam ona djevojcica, koja se seta Bas-carsijom, a zapravo, lebdi od srece, jer je MIKIJEV ZABAVNIK odstampan bas na njen rodjendan. I dalje me uspavljuju buka trola, ulicna svjetla i sjenke krosnji drveca koja su se vidjela sa prozora sobe u kojoj sam prvi put pokusala da letim. I dalje cekam svoj primjerak VESELE SVESKE. Najvise na svijetu zelim da vidim svoj crtez odstampan na papiru koji se listao sam od sebe. I vjerujem da ce, nekim cudom, naci put do mene.

    Cudesan je zivot. Cudesno je i to Sarajevo. Neki od ljudi od kojih sam najvise naucila, a najmanje vremena sa njima provela, prebivaju u tom gradu. Mom gradu. Nasem gradu. Sretali smo se na najcudnovatije moguce nacine, obicno negdje u bijelom svijetu. Vidimo se kad god ja dodjem iz bijelog svijeta. U medjuvremenu se cujemo. I redovno se smijemo, kao da nam je to jedino preostalo. Kao da nam od toga zavisi zivot. Radujem se svakom slovu koje mi poklone. Radujem se prvom iducem vidjenju, kad god se desilo. Koliko god trajalo. Makar to bio samo gutljaj, dva kafe. Znam da cu uzivati. Znam da ce me i taj gutljaj, ili dva, kafe, promijeniti. Nesto cu nauciti. I, znam da ce me, sigurna sam, dok me bude bolio svaki vidljivi ili nevidljivi trag ijednog ispaljenog metka, obuzeti onaj osjecaj topline, ona milina, koju osjetis samo onda kad si svoj na svome. I ja cu znati da sam kod kuce. Da sam svoja na svome. Reci ce mi to Miljacka koja tece mojim venama.

    Lijepo je bilo citati te, Maso. Ljepse od toga je jedino znati da postoje ljudi koji misle svojom glavom, i koji gledaju, a pritom, nesto i vide. Ti stvaras svoj svijet. Vi stvarate svoj svijet. Tvoji drugari i ti. Za sebe. Za vas. Za sadasnji trenutak. Uzivajte u svakom trenutku koje DANAS moze da vam ponudi. Mozda ce to, jednog dana, ciniti i vasa djeca, i tako zivjeti. Ko zna. Vi ste, prosto zato sto postojite, takvi kakvi jeste, svakako na putu da dobijete veliku bitku svog zivota. Osim ako vec u tome niste uspjeli. Da budete svoji. Zbog takvih je svijet upravo onakav kakav i treba da bude. NAS. I svi su svuda dobrodosli.

    • Draga Sonja, osim hvala, ne znam šta bih rekla. Ovo su jedni od onih komentara, pre bih možda rekla tekstova, koji se mogu pisati SAMO iz srca. Biću slobodna da ovaj komentar objavim kao post, nadam se da nećeš imati ništa protiv?

      I još jednom, Hvala!

      • Draga Maso,

        naravno da necu imati nista protiv. Cak se i radujem, iskrena da budem. MNOGO. (Naravno, podrazumijeva se da me potpises – mnogo sam osjetljiva na “autorska prava”.🙂 I, i to je iz srca!🙂 )

        Tekst je zaista iz srca. I zaista JA. I uvijek je tako. Uvijek sam JA takva. Nije to uvijek lako, ali je, kad se sve sabere i oduzme, mnogo lijepo.🙂

        Mozda cu ja tebi jednog dana uputiti (i) jos jedno HVALA. Slutim da je ovaj moj komentar na tvoj post, a koji ces ti uciniti postom, tj, tvoja namjera da moj komentar ucinis postom, zapravo, konacan “znak” da uradim ono o cemu odavno razmisljam. Da pisem. “Za prave.” (Upravo sam se nasmijala najsladje na svijetu. Moja sestra od strica, koja je otisla iz Sarajeva aprila nesrecne 1992, vjerujuci da ide samo na desetak dana – ona je jedna od dvije osobe koje su me gurnule sa onog nesrecnog kreveta – je uvijek govorila kako je nesto “za prave”, kad je nesto stvarno i ozbiljno. Sve ostalo je bilo “k’o fole”.)

        Ako ikada odlucim, tj, KAD odlucim da pisem “za prave”, svakako cu ti (se) javiti.

        Cudo je ovaj zivot. Stvarno. Cudo! Kako ja dodjoh do tebe, i kako ti mene usreci. Stvarno, lijepo je vidjeti da postoje cista srca oko nas. Da postoji JOS cistih srca oko nas. Da ih je toliko, da mogu da se broje. Sto bi rekla moja mama “Tu su, pod nosom, a ne zovu, zato ih se ne moze ni naci.”

        Zato, Maso, nastavi da budes “glasna”. Prvenstveno zato sto imas sta da (po)kazes! I, slusaj svoje srce. Koliko god to blesavo bilo, i koliko god ono blesavo bilo. To je jedini nacin da se zivi zivot. To je jedini nacin da se ZIVI.

        Do citanja,

        Sonja

  2. Pingback: Onda kada znaš da vredi « Just Blogin'

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s